City FitnessBlog

Cijela nacija je zadrhtala kada je tih par sekundi prije kraja, možda i najveći ikad, Vladimir Vujasinović, izronio i pokušao srušiti našu kulu, satkanu od snova, želja i znoja. Tu kulu je tada, kao i mnogo puta kasnije, odbranio Miloš Šćepanović, postavši jedan od onih koji su zadužili crnogorsku sportsku besmrtnost.

Deceniju kasnije, naši sportski putevi su se ukrstili u City Fitness-u. Miloš nas je osvojio svojom skromnošću, profesionalizmom, ali i načinom na koji percipira vrijednosti u životu i sportu. Kako su vrijednosti na kojima temeljimo naše lično i profesionalno bivstvovanje poprilično slične, odlučili smo napraviti sa Milošem intervju.

1. Miloše, dobro došao na City Fitness blog. U smiraju si jedne duge i izuzetno plodne sportske karijere. Željeli bismo znati šta za tebe predstavlja sport i koliko te je oblikovao u ljudskom i psihološkom smislu?

Na samom početku želio bih da se zahvalim na pozivu, kao i da naglasim da je bilo zaista veliko zadovoljstvo upoznati cijelu ekipu CF. Sa dijela priprema koji je naša vaterpolo reprezentacija provela trenirajući u vašem centru nosimo najljepše utiske u svakom smislu. Od sjajnih uslova za rad do ljubaznosti i velike podrške svih zaposlenih.

Nije mi lako jednom rečenicom definisati šta tačno sport znači za mene. Od najranijeg djetinjstva kada su me roditelji uputili na sport, pa do danas kada on u najgrubljem smislu riječi predstavlja moju profesiju, mijenjali su se i uglovi iz kojih sam na sport gledao. Međutim, nekoliko stvari se nisu promijenile, a to su želja za nadmetanjem, želja za dokazivanjem i usavršavanjem, želja za pobjedom. Prije svega, ljubav prema sportu je danas ista kao i onda kada sam počinjao karijeru, ne sanjajući u kom će smjeru ona ići. Sa druge strane, sport je mnogo više od toga. On me je u pravom smislu riječi oblikovao, kako u fizičkom tako i u psihološkom smislu. Pomogao mi da odrastem i postanem čovjek kakav danas jesam. Od najranijeg djetinjstva sport me učio disciplini, odgovornosti, marljivosti kao i mogim drugim vrijednostima koje su mi u životu mnogo značile. Prvi susreti sa pobjedama i porazima su nešto što mora ostaviti traga na razvoj ličnosti kod mladih sportista. Na koji način ćemo naučiti prihvatati kako pobjede tako i poraze, zavisi i kakvi cemo biti sportisti, ali i ljudi.

2. Da li su te kao čovjeka više oblikovale pobjede ili porazi? Kakav je bio tvoj način da se nosiš kako sa pobjedama, tako i sa porazima?

Dugo sam tražio balans i način na koji ću se nositi i sa jednim i sa drugim. Kao što sam već napomenuo – ovaj fenomen smatram ključnim za sazrijevanje sportiste, ali i čovjeka koji bi vještinu prihvatanja poraza i pobjeda mogao da prenese na lični nivo. Moram reći da se nisam uvijek na isti način nosio sa pobjedama i porazima. Najveća zamka pobjede je u tome da se čovjek ne uznese i ne zaboravi kako je do nje došao. Nije lako oteti se utisku pobjede i zadržati skromnost i prizemnost u smislu da je pobjeda došla kao posledica ogromnog, dugogodišnjeg odricanja, treninga, požrtvovanosti, itd. Ako se čovjek ne otme ovom utisku nakon neke velike pobjede i prepusti se samozadovoljstvu i samo na trenutak “spusti gard” biće po prirodi sporta nemilosrdno kažnjen. U sportu je tako – ljudi vas gledaju od subote do subote, na nivou klupske sezone i od velikog takmičenja do velikog takmičenja na nivou reprezentacije. Kako ste jedne sedmice heroj sledeće možete biti tragičar.

Poraz je neminovan i to treba prihvatiti. A prihvatiti poraz jednako je teško ili teže nego “prihvatiti” pobjedu. Ne kriviti druge nego se fokusirati na pronalaženju razloga koji su doveli do poraza, ne gubiti samopouzdanje, ne padati u ravnodušnost nego stisnuti zube i gurati dalje, vjerovati uprkos porazu… izuzetno je teško. Sport ce vam brzo ponuditi šansu da, ako ste riješili problem sa sobom, ispravite greške i baš zahvaljujući zaključcima koje ste izvukli, dođete do pobjede koju možda niste ni očekivali.

Odlično se sjećam utiska nakon najtežeg poraza u karijeri u utakmici za bronzanu medalju protiv reprezentacije Srbije na OI u Londonu 2012. Dobijenu utakmicu izgubili smo u samom finišu. To je bio potpuni slom samopouzdanja i takav šok, da sam dugo imao utisak da više nikada neću pobijediti utakmicu. Međutim, već narednog ljeta postigli smo fantastičnu atmosferu tokom priprema, zaigrali odlično i došli do finala Svjetskog prvenstva.

Najsvježiji je svakako primjer sa upravo završenog EP u Budimpešti gdje je naša reprezentacija osvojila bronzu. Samo godinu dana ranije momci su zauzeli deseto mjesto na Svjetskom prvenstvu što je bio najlošiji rezultat naše vaterpolo reprezentacije na velikim takmicenjima. Samo pola godine kasnije kreirana je sjajna atmosfera u timu. Momci su plijenili željom, borbenošću i hrabrošću. Nagrada je uslijedila…

3. Kakav je osjećaj popeti se na krov Evrope? O čemu razmišlja jedan od heroja, dan nakon finala?

Mnogo toga čovjeku je u glavi nakon takvog uspjeha. U tim momentim čovjek živi svoj san i malo je osjećaja koji se sa tim mogu porediti. Svi ljudi po svojoj prirodi očekuju da im se određeni trud koji su uložili odmah materijalizuje. To često nije slučaj, kako u životu, tako ni u sportu. Na tom putu važno je da čovjek ne odustane, da vjeruje i da se bori za svoju šansu, da čeka svoj trenutak i da za njega bude spreman. Lagao bih kada bih rekao da sam bio strpljiv, iako mnogi ljudi to za mene misle, ali jesam bio uporan i spremno sam dočekao šansu. Imali smo sjajnu generaciju i momke koji su živjeli za momenat koji nam se ukazao.

Za mene lično, osvajanje zlata u Malagi značilo je ostvarenje dječačkih snova, igrao sam i pobjeđivao vaterpoliste kojima sam se divio, a mnoge od njih smatrao uzorima. Probuditi se kao šampion Evrope predivan je osjecaj i takva dostiguća vas definišu i ostaju duboko urezana do kraja života.

4. Da li postoji san koji nijesi uspio dosanjati? Ako postoji, kako se nosiš sa tim?

Da, postoji. To je san o olimpijskoj medalji. Jednom sam u šali na novinarsko pitanje kako se nosim sa činjenicom da nismo osvojili olimpijsku medalju odgovorio da mi je to toliko teško palo, da čak imam negativnu emociju prema Igrama. Podvlačim, to je bila šala. Kako vrijeme ide lakše se nosim sa činjenicom da u tri pokušaja nijesam / nijesmo uspjeli. Sa druge strane, tri puta smo igrali za medalju, bili više od ucesnika OI i na kraju moramo biti ponosni na tu činjenicu. Svakako da bi olimpijska medalja na pravi način zaokružila moju, ali i karijere mojih saigrača i čitave generacije koja je, ipak, dala maksimum da dostigne taj cilj, koji nam je na kraju za dlaku izmakao. Ne odustajem od ovog sna samo će moja uloga u budućnosti biti drugačija.

5. Da li je teže nositi odgovornost kao direktni protagonista ili biti čovjek koji pored bazena prenosi svoje znanje i iskustvo mlađima?

Teško mi je da napravim razliku što se tiče odgovornosti. Vjerujem da je ona potpuno ista, ali “posao” je drugačiji. Kao trener imate potpuno drugu percepciju. Drugačiju emociju. Drugačiji doživljaj istih događaja koje ste preživljavali kao igrač. Međutim, duboko vjerujem da je najljepše igrati, bez obzira što me trenerski poziv izuzetno privlači. Vjerujem da ću ga raditi sa jednako mnogo strasti, motivacije i odgovornosti kao što sam to radio kao igrač.

6. Da li smatraš da se mladi ljudi u Crnoj Gori dovoljno bave sportom u ovom trenutku?

Imam utisak da situacija na primorju nije ista kao, recimo, u Podgorici ili Nikšiću. Možda se varam, ali utisak mi je da se na primorju ljudi manje bave sportom. Naravno, govorimo o rekreativnom sportu koji je ujedno i najzdraviji oblik bavljenja sportom. Svakako smatram ovo pitanje izuzetno važnim. Čini mi se da i Ministarstvo sporta na celu sa Nikolom Janovićem radi na tome da se sport omasovi. Prije svega za najmlađe. Svaki novi teren, svaka nova sala ili igralište mnogo znače. Vjerujem da ljude treba edukovati, treba naglasiti važnost bavljenja sportom iz mnogo razloga. Bez laskanja, uvjeren sam da sportski centri kao što je City Fitness doprinose omasovljenju i razvoju rekreativnog sporta, dok istovremeno nude besprekorne uslove profesionalcima.

7. Kako vidiš razvoj vaterpola u Crnoj Gori u budućnosti?

Imamo sjajne klince. Imamo tradiciju, talenat i mnogo ljudi sa iskustvom na primorju. Dva nova bazena u Podgorici i Niksiću. Uskoro očekujemo završetak radova na rekonstrukciji kotorskog bazena. Uz usavršavanje i poboljšanje uslova rada na primorju treba uspostaviti sistem funkcionisanja klubova u Nikšiću i Podgorici. U Podgorici već sjajno funkcioniše škola vaterpola pri sportskom kompleksu “Verde”. Veliki je broj djece koji se u ovim gradovima svake godine upiše na vaterpolo. Međutim, što zbog nedostatka kadra, prije svega trenera, što zbog nekih drugih okolnosti, jos uvijek čekamo da i ti centri “zažive” na pravi način. Vjerujem da će se to u dogledno vrijeme i desiti. Nije lako s obzirom da nam je veliki broj trenera van zemlje i treba raditi na njihovom povratku što ce širenje baze svakako usloviti.

Dakle, ukoliko uspijemo da konsolidujemo klubove na primorju i proširimo bazu na Podgoricu i Nikšić, mislim da bi budućnost crnogorskog vaterpola bila sjajna.

8. Za kraj, šta bi poručio vježbačima City Fitness-a?

Kao što sam naglasio u uvodu, zaista je bilo veliko zadovoljstvo trenirati u CF. Za mene lično bilo je veliko iznenađenje da jedan takav fitnes centar uopšte postoji u Crnoj Gori. Ne znam šta bih mogao da poručim vježbacima koji već aktivno treniraju u vašem centru. Vjerujem da svi oni dijele moje impresije. Onima koji jos nisu upisani, toplo bih preporučio da to urade. Ono što će tamo naći nisu samo sjajan ambijent, najmodernije mašine i sprave za vježbanje, već ljubazno i stručno osoblje, vrhunske trenere koji će im pomoći da iskoriste svoj potencijal na pravi način.

Miloše, zahvaljujemo ti na izdvojenom vremenu uz najljepše želje za nastavak karijere.