City FitnessBlog

U jednom trenutku naših života pravimo izbor, a da toga često i nijesmo svjesni. Biramo da li ćemo živjeti život po inerciji, mehanički, očekujući da se kockice sklope same od sebe ili ćemo krenuti putem ličnog razvoja. Život po inerciji je scenario većine, gdje se vlastiti vijek provede bez plana, cilja i neke dodatne motivacije. Sa druge strane, put ličnog razvoja je sve sem lagan, sa stalnom težnjom da dohvatimo najbolju verziju sebe.

Prvi korak na putu ličnog razvoja jeste potreba da se mijenjamo. U fazi adolescencije, pa i rane mladosti, kritike od strane okoline se doživljavaju previše lično, a potreba da se mijenjamo se percipira kao da ne vrijedimo dovoljno. U zrelijim godinama bi trebalo da se mijenja stav prema konceptu promjene, gdje promjena postaje poželjna, uz svijest da se ne mijenjamo zato što nešto ne valja, već zato što želimo biti bolji. Poželjno je da se promjene dešavaju u svim smjerovima, kako na polju mentalnog tako i na polju tjelesnog. Na taj način se pozitivno prkosi životu, produžava ‘’mladost’’ i snaži karakter koji je zajednički za sva životna pitanja i uloge.

Potreba za promjenama na polju tjelesnog je vrlo često očiglednija od one na polju mentalnog. Problem sa tim promjenama jeste što se mnogi ustručavaju da načine prvi korak. Kao da smatraju da njima ta promjena ne pripada, da je ne zaslužuju, da je možda kasno za istu. Ili to da je šteta prevelika da bi se dogodilo čudo. U sebi vode bitku između potrebe, izlaska iz zone komfora i izgovora. Čekaju da dođe sudbonosni ponedeljak ili naredni prvi u mjesecu. Tu je i ona predrasuda da fitnes centri nijesu pravo mjesto, jer su oni rezervisani za nešto elitniju klijentelu i da je u njima potrebno pratiti visoku sportsku modu.

Šta god da od toga jeste ili nije tačno, dugujemo sebi da tragamo za boljom verzijom. Nekad će biti lakše, nekad će biti teže, ali misija će uvijek biti ista. Iz tog razloga, fitnes je najbrže rastući biznis u svijetu, ali i najčešći način upražnjavanja slobodnog vremena. Ljudi sve više prepoznaju činjenicu da su granice imaginarne i subjektivne i ne žele trošiti vlastiti život na pronalaženje izgovora. Realno je i to da će doći vrijeme kada će želja za promjenama biti samo zakašnjela reakcija.

Poruka je jasna i kaže da nijesmo rođeni da bi se koprcali u prosjeku. Svi imamo kapacitet za izvanrednost, samo ga treba pronaći i osloboditi.

Svako životno doba nosi svoje izazove, svoje snage i svoju slast. To treba iskostistiti i pronaći radost u sopstvenoj (r)evoluciji. Bez toga, neminovno je da se nalazimo u pogrešnom vozu. A u pogrešnom vozu su sve stanice pogrešne.